Säulen Österreichisches Parlament, Foto: Anna Konrath

ŠTA JE USTAV

Download PDF

Ustav je poseban zakon, koji reguliše osnovu za sve što se odnosi na državu.

U njemu se određuje kako se država sastavlja, ko smije donositi zakone i ko smije u ime države donositi odluke i ko te odluke smije sprovesti.

U ustavu se takođe reguliše mjesto čovjeka u državi.

Ustav garantuje i osigurava ljudska prava.

Gdje postoji takav ustav, sva djela, koja se čine u ime države, moraju imati osnovu u ustavu. Niko ne smije kršiti ustav.

Ustav ne reguliše u detalje sve što se dešava u državi.

U ustavu su osnove i pravila igre određena koja se ne mijenjaju i o kojima nema diskusije.

Ta pravila i osnove su okvir za to, kako se zajednički život u državi može oblikovati.

Zbog toga postoje posebna pravila za promjenu ustava.

Austrijski ustav se zove Ustav saveznih država (savezni sustav).

Sadrži više zakona od kojih je najvažni zakon ustava saveznih država (Bundesverfassungsgesetz).

Savezni sustav se može samo izmjeniti ako se 2/3 nacionalnog vijeća saglase.

Ako izmjena ustava donosi ograničenje prava saveznih pokrajina, moraju i 2/3 članova saveznog vijeća dati svoju saglasnost.

Nacionalno vijeće i savezno vijeće čine parlament (sabor).

Kod opširnih izmjena utava saveznih država, većina građana mora dati svoju saglasnost u referendumu.

OPIS I MJERA

U puno jezika riječ „ustav“ ili bukvalno prevedeno „raspoložnje“ se svakodnevno koristi. Nekad se i kaže da država nije u dobrom stanju, jer su političari ili policija korumpirani ili zato što ljudi ne mogu živjeti više u sigurnosti. U Austriji se često govori o „realnom ustavu“. S tim se zapravo želi reći da je uticaj savezne vlade, političkih partija ili drugih organizacija veći nego što je predviđeno u zakonima.

Važno je poznavati oba značenja ustava – poseban zakon na jednoj strani, opis konkretnog stanja na drugoj strani.

Činjenica da ustav nije samo opis „kako šta u državi ide“, čini ovaj zakon posebnim.

Sa ustavom se određuje ko šta smije i određuje se na koji način država i svi koji u državi posjeduju odgovornost i izvršavaju službu, trebaju da rade.

Ustav postavlja granice i mjere za postupke države i njezinih organa (npr. Predsjednik, policija, gradonačelnik, itd).

Nije svakodnevno da se diskutuje o novim zakonima, da sudovi neovisno donose odluke ili da se administracija prema svakom ophodi fer. U mnogo zemalja se odluke i danas donose samovoljno i korupcijom vlada.

Ustavni zakon zahtjeva da se tako nešto ne događa. Ustav je mjerilo za sve što država, parlament, sudovi, administracija i vlada čine.

Da bi se ustavni zakon poštovao, potreban je angažovan parlamenta, odgovorni medij i oprezno društvo, koje će zahtjevati poštivanje ustava.

ODGOVOR NA NEPRAVDU

Ustavni zakoni ove vrste postoji preko 200 godina.

Najstari ustav je onaj u SAD. On važi o 1787.godine i nekoliko puta je dopunjen, ali sve u svemu malo izmijenjen. Historija svih modernih demokratijskih država je usko povezana sa zahtjevom za ustav i provedbu istog.

Tek moderni ustav je omogućio kraj ili ograničenje moći kraljeva ili drugih utjecajnih grupa. Tek sa ustavom su se svim ljudima u jednoj državi osigurale sloboda i prava. U historiji puno zemalja se nakon rata ili civilnog rata uvodi ustavni zakon.

Ustav je znači odgovor na iskustvo sa nepravdnom.

Sa ustavom su postavljene osnove za budući zajednički život. Tako je ustav obećanje da će se u budućnosti postupati drugačije.

Zato su ljudi u mnogim zemljama ponosni na „njihov ustav“ i jako je bitno da se o tome i u školama uči.

AUSTRIJSKI USTAV

Historija modernog austrijskog ustava počinje 1848.godine. Tada je Austrija još bila veliko carstvo, u kojem su pojedine porodice, kao npr. Habsburg i vojska posjedovali moć.

U revoluciji 1884. godine, zahtjevalo se ograničenje te moći i sloboda za narod- posebno za seljake.

Revolucija je prvo ugašena.

Trajalo je to od 1867.godina da bi se ti zahtjevi ostvarili.

Neki od tih zakona još danas važe.

Današnji austrijski savezni sustav potiče iz 1920. godine. Na kraju 1. svjetskog rata carstvo se raspalo i 1918. godine je Republika Austrija nastala kao nova država. Iz početka su postojali veliki konflikti između političkih partija. Ko pročita tekst saveznog sustava iz 1920.godine, primjetit će da u njemu stoji samo ono o čemu su se partije mogle dogovoriti – ništa više.

Ipak puno političara je bilo nezadovoljno sa novom demokratijom i ustavom. Godine 1929. savezni sustav je izmjenjen – pozicija predsjednika države je ojačana, a parlament je izgubio svoju jaku poziciju.

Godine 1933.  je došlo do političkog prevrta i nakon kratkog građanskog rata do diktature.

Godine 1938. završava postojanje Austrije – Austrija postaje dio Velike Njemačke i vlada nacionalni socijalismus.

Godine 1945. država Austrija se ponovo uspostavlja, a sa tim i ustav iz 1920. godine (sa promjenama iz 1929.godine).

Od tada ustav nije bio samo osnova države, nego je bio i osnova za demokratsko društvo.

USTAVNI SUD

Ustavni sud je imao posebnu ulogu.

Taj sud je već 1920.godine usvojen kao jedan od prvih na cijelom svijetu.

Ustavni sud je neovisan od parlamenta, uprave i vlade.

On provjerava da li se parlament, savezna vlada, administracija i sudovi pridržavaju pravila ustava.

Zakoni, koji pobijaju ustav, ustavni sud može poništiti.

U tom slučaju, parlament mora donijeti novi zakon koji je prilagođen odluci ustavnog suda.

Kada ustavni sud provjerava izbore (npr. Izbor za predsjednika države), on može izbore i ponoviti.

USTAV KAO OSNOVA ZA ZAJEDNIČKI ŽIVOT

Ustav je osnova i mjerilo svih važećih zakona u jednoj državi. U jednoj demokratskoj pravnoj državi, državni zakoni su osnova za zajednički život.

Oni regulišu osnove između svih ljudi koji ovdje žive – svejedno jesu li bogati ili siromašni, jesu li u rodu, iste religije, da li pripadaju istoj partiji i da li se poznaju ili ne.

Neovisno od toga, da li se ljudima sviđaju zakoni ili ne, svako se u ophođenju sa drugima mora pridržavati zakona. U zajedničkom životu ljudi u jednoj državi, ustav je krajnji zakon – religiozni propisi, politička uvjerenja ili tradicije nemaju prednost nad ustavom.

Jedan dobar primjer zato je historija rimsko-katoličke crkve: Crkva je dugo godina odbijala garanciju ljudskih prava (posebno slobodu mišljenja i vjersku slobodu) kroz ustav. Crkva je u tome vidjela opasnost za pravu vjeru. Međutim naučili su se ophodit s tim. Mnogo kršćanki i kršćana je pokazalo, da upravo tekst ustava omogućava, da puno ljudi u njemu pronalaze svoje probleme. Danas, kršćanskva crkva je branilac ljudskih prava i ističe, da su ljudska prava temelj kršćanstva.