Adler Nationalratssitzungssaal, Foto: Anna Konrath

SLOBODA

Download PDF

Historija demokratskog ustava je nerazdvojna sa zahtjevom za slobodu.

To počinje sa strahotama vjerskih ratova u 16. i 17.stoljeću u Evropi. Pod utiskom rata, ljudi su počeli razmišljati o tome šta je potrebno da bi mogli zajedno živjeti u miru.

Zahtjevali su, da ljudi mogu donijeti svoje sopstvene odluke po pitanju jedne od najbitnih stvari u životu, a to je vjerovanje.

BEZ STRAHA I PREDRASUDA

Koliko god je jak povik u našoj sadašnjosti za slobodom, toliko je i različito šta ljudi razumiju pod slobodom.

Filozof Judith Shklar je ovako opisala slobodu: „ Svaki odrasli čovijek bi trebao biti u mogućnosti, da bez straha i predrasuda donese toliko odluka o toliko aspekata svog života, koliko je sjedinjivo sa isto toliko slobode jedne druge odrasle osobe.“

To ubjeđenje nastaje iz iskustva, koja su na cijelom svijetu ista:

  • strah od nasilja i samovolje oduzima ljudima mogućnost da svoj život i suživot sa drugima oblikuju
  • ljudi imaju strah od nasilja i samovolje, ta iskustva im oduzimaju mogućnost da sami svoj život urede
  • ljudi su zbog religije ili boje kože izloženi predrasudama. Tim predrasudama ne mogu pobjeći.

U historiji Evrope ta iskustva su ljudi drugog vjerovanja ili ljudi sa drugim mislima nego vladari imali . Bila je to samovolja, sa kojom su se vladari ophodili prema svojim podanicima. Ta podčinjenost još danas pretežno polazi od države. Pravo slobode je uvijek osnovni dio ustava.

Ni jedna osoba koja živi u zemlji sa demokratskim ustavom, ne treba se bojati države. Svi koji ovdje žive moraju se osloniti na to, da će ih država sačuvati od nasilja i da oni mogu u okiru države napredovati i razvijati se kao individue.

OSNOVE DEMOKRATIJE

Sloboda od progona, sloboda biranja religije i političkog uvjerenja, sloboda mišljenja, sloboda okupljanja i zahtjevanja nečeg od države, to su osnove demokratije.

Tek ta sloboda omogućava da svi ljudi ideje i misli mogu podijeliti sa drugima i da se socijalni i politički problemi mogu riješiti kroz diskusije. Bez tih osnova demokratija ne može funkcionisati.

SLOBODA NIJE BEZKRAJNA

Sloboda ne znači, da svaki čovijek može da radi šta želi. Sloboda ne može biti neograničena. Kada bi željeli samo sebi pružiti slobodu, to bi značilo da je istovremeno drugima uskraćujemo. To ne znači samo da trebamo imati obzira prema drugima, nego to posebno i znači da moramo prihvatiti da se ljudi drugačije oblače, da imaju drugu religiju, da međusobno pričaju druge jezike.

Često se u tim slučajevima priča o tome da nije samo tolerancija, nego i potrebno prihvaćanje.

Gdje sloboda nađe granice, tu su potrebne nove odredbe (novi zakoni).

Kada su u 18. i 19. vijeku prvi put prava na slobodu zapisana u ustav, posebno se radilo o slobodi od državnog obuzdavanja.

Nakon toga postavljeno je pitanje, šta je potrebno za slobodno (i neovisno) sudjelovanje u politici ‘

Sa vremenom je ljudima postalo jasno kako posebno žene i djeca u drugoj porodici žive u strahu i kako nisu u mogučnosti donijeti samostalne odluke.

Takođe se prepoznalo kako posebno velike firme ugrožavaju slobodu i ograničavaju ljude.

Danas je mnogima jasno, da sloboda mišljenja nije neograničena – Internet i socijalne medije svako malo šire mržnju i predrasude.

S druge strane se mnogi pitaju da li se sloboda mora, sa obzirom na terorizam, ograničiti da bi vladali sigurnost i red.

Zato što se granice slobode uvijek iznova određuju, prava na slobodu u ustavu su pod naslovima zakona.

To znači, da se svako pravo na slobodu može kroz zakon detaljno regulisati i da ti zakoni takođe mogu ograničiti slobodu.

Šta je ljudima potrebno, da bi živjeli u slobodi?

Ko priča o granicama slobode, mora i o tome razmisliti šta je ljudima potrebno da bi živjeli u slobodi. Iskustva su pokazala da nije dovoljno osigurati slobodu od miješanja države ili slobodu od tjelesnog ili psihičkog nasilja.

Sloboda zahtjeva okvirne uvjete. U to spada dovoljno materijalne sigurnosti – ko je gladan ili nema krov nad glavom može samo ograničeno ili nikako odlučivati o svom životu (vidi tekst Socijalna država). U to takođe spada obrazovanje i slobodan pristup obrazovanju, koji omogućava ljudima da zahtijevaju svoju slobodu i odgovorno je upotrebljavaju. Obrazovanje je i potrebno da bi se čovijek znao ophoditi sa uvijetima koje donosi sloboda. Za život u slobodi potrebni su sigurnost i pravila u zajedničkom životu. To su sve instrumenti koji podupiru život u slobodi. Ali ti instrumenti ne mogu izključiti da se ljudi protive drugima, da upotrijebe nasilje ili da žele uništiti slobodno društvo ili državu. Ako želimo živjeti u slobodi, uvijek ćemo morati živit sa tom nesigurnosti. Kada se u demokratiji diskutuje o prijetni za slobodu, radi se o pitanju kako da se slobode oblikuju i pod kojim uvjetima se te slobode mogu ograničiti.

SLOBODA I ODGOVORNOST

Kada ljudi mogu živjeti bez straha i progona, ti ljudi su slobodni i mogu razvijati svoje sposobnosti i talente.

Takođe postaju slobodni da se brinu jedni za druge (i to ne samo unutar porodice).

Oni mogu svoj život u zajednici, u javnosti (vidi tekst Obrazovanje, Medij, Javnost) i u državi – to jeste u politici, oblikovati i preuzeti odgovornost jedni za druge.

Sloboda i odgovornost su usko spojeni. Kada koristimo svoju slobodu, mi svjesno želimo donijeti odluke. Odlučujemo da želimo tako živjeti i nikako drugačije. To takođe znači, da moramo preuzeti odgovornost za svoje postupke. Kada za nečije postupke krivimo porijeklo, tradiciju, porodicu ili okolinu te osobe, sa tim smo istovremeno rekli da ta osoba nije slobodna. Kroz takvo postupanje kažemo: ” On ne zna drugačije”. Kada tako počnemo – a puno predrasuda prema drugima sadrži takva izjava – osporavamo tim ljudima sposobnost za odgovorno i slobodno postupanje.

OSIGURAVANJE SLOBODE

Iz demokratskog ustava se izvodi zadatak, da svaki čovijek ima pravo da ostvari život u slobodi. To ostvarenje nastaje kroz veliki broj zakona.

Jedan od najvažnih zakona je kazneni zakon, koje zabranjuje svaku vrstu nasilja i prijetnje. U to se ubrajaju i zakoni koji regulišu djelovanje policije, uprave i sudova. Ti zakoni štite građane od progona iz države. Drugi zakoni štite slobodu mišljenja i slobodne medije, pravo na okupljanje i demonstriranje i osnivanje udruženja. Posebno važno je i bračno i porodično pravo, koje reguliše slobodu za odabir bračnog druga ali takođe i pravo na razvod.

SLOBODA I NEOVISNOST

U ustavu postoji i drugo razumijevanje slobode: sloboda (misli se na neovisnost) države od drugih i mogućnost građana da donesu slobodne i demokratske odluke. Koliko je to bitno, vidi se u propisima saveznog sustava, koji su u Austriji jako poznati.

To je članak 1, zakona saveznog sustava, koji glasi:” Austrija je demokratska republika. Njezino pravo potiče od naroda”, što znači da građani moraju imati mogućnost da slobodno sudjeluju u razvijanju političkog mišljenja.

Ustav ne smije biti podložen ničem, kao na primjer religiji (vidi tekst Sloboda Ispovijeđanja).

Na drugoj strani u zakonu o saveznom sustavu, Austrija se 1955. godine deklarisala kao neutralna država.

Sa potpisom državnog ugovora 15. maja 1955.godine, puno ljudi u Austriji asocira povik “Austrija je slobodna”.

Od tada u grbu austrijske države, rastrgani lanci simbolišu slobodu. 1938. godine Austrija je nakon priključka postala dio 3. carstva. Do 1945. godine nacionalni socijalisti su bili na vlasti. Poraženi su u 2. svjetskom ratu, a nakon toga su Engleska, Francuska, Sovjetska Unija i SAD oslobodili Austriju i 1945.godine ponovo osnovali republiku. Do 1955.godine Austrija je bila podijeljena u četri okupacijske zone. Strah je bio velik od podjele kao u Njemačkoj. U dugim pregovorima je postignuto da Austrija i dalje ostaje demokratska republika. Uvijet je bio da Austrija ostane neutralna i da se ne priključuje ni jednom vojnom savezu.