Mönch, Foto: pixabay.com

SLOBODA ISPOVIJEDANJA VJERE i SLOBODA MIŠLJENJA

Pravo na slobodu vjeroispovjesti, razmišljanje, svjetonazora i savjesti su ukratko osnovna prava. Ono nije samo jednim zakonom predviđeno već je inkorporirano  u ustav i više zakona. Njegova važnost se vidi kroz:

  1. Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i slobodama (1958.)
  2. Charta osnovnih prava EU (2010)
  3. Da je još uvijek na snazi austrijski Ustavni zakon o pravima građana (1867.)

Za Austriju još uvijek vrijedi dopunjen, proširen, Mirovni sporazum iz St. Germaina, poslije prvog svjetskog rata i državni zakon iz Beča poslije drugog svjetskog rata, sa ovim ustavnim pravom.

Prava osoba i grupa

Pravo na slobodu vjeroispovjesti, razmišljanje, svjetonazora i savjesti je pravo koje osigurava slobodu svake osobe pojedinačno. Istovremeno se garaniraju i sloboda grupa, osnivanje vjerskih zajednica i da se razvijaju na način i u duhu svojih unutarnjih zadataka.

Pravo na slobodu vjeroispovjesti, razmišljanje, svjetonazora i savjest su ljudska a ne građanska prava. To znači da se svi ljudi koji žive na teritoriju Austrije, kao i vjerske zajednice, mogu na njih pozvati. Ono vrijedi za sve, bez obzira odakle vi dolazite, vodite porijeklo, da li imate državljanstvo ili ste apatrid.

Vjerska sloboda u pravnom poretku

Vjerska sloboda pripada grupi osnovih ustavnih prava koji intelektualne i kulturološke slobode zahtjevaju i garantuju. Ona je usko povezana sa slobodom izražavanja, sa pravom na obrazovanje, sa pravom na privatnost i porodicu, sa slobodom nauke i umjetnosti.

Svi u javnosti raspravljani ili od strane suda, vođeni slučajevi, o vjerskoj slobodi u posljednjih nekoliko godina ne odnose se samo na praktikovanje vjere, već i na pitanja koja se odnose na školu, odgoj, tradiciju ili običaje.

Radilo se o križevima u školi, muslimanskim hidžabima, karikaturama poslanika Muhammeda, obrezivanju djece u Judaizmu ili Islamu, pa i žrtvovanju (klanju) životinja. Zbog ovakvih situacija može doći do konflikta između osnovnih prava. Postavlja se pitanje, koje pravo ima prednost u odnosu na ono drugo?

Da li je npr. križ u administrativnim, državnim prostrijama ponižavajući za sve one koji su ateisti ili nekrščani? Zbog čega se hidžab (mahrama) kod  muslimana smatra užasavajućim, kada je on samo odjevni predmet koji je nekome naređen. Država ne bi trebala regulisati privatnost. Zaštićena svetost tijela nema dovoljno pravnog značaja, u odnosu na hiljade godina medicinski korektno izvršenog običaja obrezivanja. Ili klanje životinja, koje se mora izvršiti od strane stručne osobe, radi zaštite životinja, a u skladu sa vjerskim običajima kako bi se kasnije meso moglo konzumirati. Karikature su u  pravilu  umjetnički proizvod. Umjetnost i nauka ne smiju, u normalnim slučajevima, ograničavati vjersko mišljenje. Vjera je povezana sa kulturom i tradicijom, te i socijalnim odnosima. Ustavno pravo na kulturu ne poznaje austrijski pravni sistem. Sloboda na vjeru podrazumijeva i ljudske kulturološke, vjerske i životne navike.

Vjerska sloboda i evropska povijest

Ustavno pravo vjerske slobode ima dugotrajnu historiju ispunjenu konfliktima jer je religija stotinama godina bila dio evropske borbe za moć. U krvavim ratovima, pregovorima, progonima, protjerivanju i suprostavljanju, vjera je uvijek korištena u svrhu politike, a pod izgovorom da se sve radi u ime Boga i svete crkve.

Ovo osnovno pravo je preteča vjerskog i političkog pluralizma zajednice. Kroz historiju ćemo vidjeti da se pluralizam počeo razvijati pa čak i prije Deklaracije i Francuske revolucije 1799. g..

Sa vjerskim mirom iz Augsburga 1555.g. utvrđeno je da vlada religija većine, svi koji u nešto drugo vjeruju su se morali odseliti ili promjeniti vjeru (konvertirati), ali je bitno reći da su ljudi prvi put imali izbor.

Vestfalskim mirom iz 1648.g. poslije 30 godina dugog rata, uprkos pokušajima protjerivanja, došlo je do određenog razvoja situacije, koji se ogleda u sticanju vjerskih uvjerenja širom Evrope. Osnov za to je priznanje jednakosti svih ljudi (u to vrijeme podrazumijevali su se samo kršćani i kršćanke) koji su bili kršteni i u vjeri. Korak ka općenitoj i političkoj jednakosti učinjen je krajem 18.st. u 19. i 20. st. Jednakost je u mnogim pogledima i ostvarena. (vidi tekst Ravnopravnost)

Osnovi i garancija pluralizma

Sve što vrijedi  za osnovna prava, vrijedi i za slobodu vjerovanja: ona je osnov vjerskog pluralizma– bez nje ne bi bilo moguće da ljudi različitih vjeroispovjesti žive zajedno, u jednoj državi, i praktikuju vjeru. Zbog toga se sloboda vjere smatra garancijom za pluralizam. Za jednu državnu vjeru je vjerski pluralizam neprihvatljiv. Dugo je trajao period prihvatanja ovog osnovnog prava, rimokatolička crkva je priznala pluralizam tek 60-ih godina. Poštovanje svih ustavnih prava ukazuje na poštovanje prema drugima i priznanje pluraliteta, mira među držvama, manjinama i vjerama (konfesijama).

Sloboda vjeroispovjesti pojedinačno

Sloboda vjeroispovjesti znači da možemo slobodno odabrati vjeru, denominaciju te je kao takvu slobodno praktikovati (npr. u javnim dokumentima ili pogrebnoj procesiji). Pripadnost religiji može biti postavljena kao pitanje, no ne mora uvijek biti utvrđivana vjerska pripadnost. Sloboda vjeroispovjesti znači i mogućnost praktikovanja i vjerovanja, zasebno ili u zajednici sa ostalima, privatno ili javno. To se dešava kroz mise, meditaciju, vjerske praznike, obilježavanje običaja i svećanosti. To stručno nazivamo pozitivnom vjerskom slobodom. Vjerska sloboda se ipak ne može neograničeno garantovati. Dozvoljeno ju je kroz demokratski donešene zakone ograničiti, posebno kada je to u interesu javnog reda i sigurnosti, zdravlja te zaštite prava i sloboda drugih osoba.

Vjerska sloboda pak znači  imati pravo na neodabiranje religije, priznati, praktikovat, od drugih vjerskih praksa slobodan biti. Izuzetak od toga čine roditeljsko staranje nad djecom, te zbog toga dolazi do negativne slobode vjeroispovjesti, koja isključuje njeno napuštanje ili praktikovanje. Država, ipak štiti i reguliše istupanje zbog pitiska od strane vjerske zajednice ili porodice.

Sloboda svjetonazora

Pod pojam “svjetonazor” spadaju među ostalom, političko opredjeljenje i ateizam. Oni su zakonski izjednačeni sa religijama. Ograničavanje religije od svjetonazora proizlazi iz povezanosti religija sa Bogom. To ateisti poriču.

Pravo na mišljenje

“Misli su slobodne, ko ih može razotkriti? …Niti jedan čovijek ih ne može znati, niti lovac uloviti. S toga ostaje da su one slobodne”. Tako glasi stara narodna pjesma, koja se nalzi u zbirci “Aus des Knaben Wunderhorn”. Da to zaista tako ostane je cilj prava na mišljenje. Danas je pravo na mišljenje aktuelno kao i tada.  Danas je ona usmjerena ka različitim administrativnim protumjerama, koje su moguće kroz farmaciju ili primjenom nanotehnologije, ili protiv nadzora interneta, koji omogućava pravljenje “profila” pojedinih osoba na osnovi njihovih interesa.

Sloboda savjesti

Pod savješću se smatraju sve predodžbe koje čovjek ima o dobru i ispravnom, o zlu i kako ga odbiti. Sloboda savjesti danas štiti naučnike i istraživače. Oni ne smiju biti prisiljeni da svoje poglede i uvjerenja iz političkih ili drugih razloga predaju ili da ih manipulišu. Isto tako se štite i doktori, koji su Hipokritovom zakletvom obećali da će služiti životu i zdravlju ljudi, te da neće djelovati u suprotnosti sa svojim uvjerenjima, kao npr. Odbiti operirati osobu ili zastupati rezultate koje su protiv njihovih uvjerenja, samo da bi se postigli željeni politički rezultati.

Sloboda vjerovanja u zajednici

Iz propisa, da svaki čovjek smije svoju religiju ili slobodu svjetonazora sa drugima dijeliti i praktikovati, slijedi da se zajedničko javno praktikovanje vjere smije kroz odgovarajuće zajednice organizovati. U mnogim religijama, kao npr. Judaizmu i krščanstvu, javno praktikovanje vjere u zajednici je centralna tačka. To se također prenijelo i u pravo.

Da bi jedna vjerska zajednica bila priznata od strane države, postoji posebna pravna procedura koja se mora sprovesti. U Austriji, a i u ostalim državama Evrope, određena vjera se mora registrirati kao priznata vjera i to je ujedno i prvi korak. Kao drugi korak dolazi priznanje kao crkva ili vjerska zajednica. U oba slučaja nastaje pravna osoba, a to su grupe koje imaju pravo ucešća u pravnom i ekonomskom životu. U Austriji oni postaju tijelima javnog prava i zbog toga imaju posebnu javnu odgovornost. Za registraciju i priznanje se moraju ispuniti posebni kriteriji. Priznate zajednice moraju donijeti dokaz da je čini najmanje 300 članova. Dalje, potrebno je dostaviti statut, dokumentaciju o učenju, praksi, organizaciji te priznanje o garantovanju javnog reda. Za priznavanje vjerske zajednice dodatno je potrebno da priznata zajednica ima najmanje dva promila članova, koji su austrijski državljani, te da 20 godina, od toga najmanje 5 djeluju kao priznata zajedica u Austriji. Dalje, mora imati i pozitivan odnos prema društvu i državi, jer građanska i politička prava su neovisna od priznate vjere. Građanske dužnosti se ne smiju ometati kroz priznatu vjeru, te su vjerske zajednice “podložene svim državnim zakonima”. (pogledaj član 14. I 15 Ustava iz 1867.g)

Njene duhovne vođe moraju imati odgovarajuće obrazovanje. Zajednica mora dokazati da će sama snositi svoje troškove. Misioniranje u priznatim vjerskim zajednicama je isključeno. Prekršaj vjerskih zakona je razlog za nepriznavanje pravnog statusa i može dovesti do ukidanja vjerske zajednice.

Priznanje ovlaštava crkve i vjerske zjednice da svoje poslove sami rješavaju. Oni sami mogu u svojim organizcijama odrediti koje kvalifikacije i poslove personal ima, te sa svojom imovinom mogu slobodno raspolagati. Isto tako mogu i odgovarajuće pravne poslove sklapati.

Listu u Austriji priznatih vjerskih zajednica možete naći ovdje.