Erklärung der Menschenrechte, Österreichisches Parlament, Foto: Anna Konrath

RAVNOPRAVNOST

Download PDF

Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i treba jedni prema drugima da postupaju u duhu bratstva.

(Član 1. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima)

Mnogo toga što je u ustavu regulisano je odgovor na ono što su ljudi doživjeli.

Ustav je osnova za miran zajednički život, jer su ljudi doživjeli kako nesigurnost, nasilje i rat. Ustav treba da osigurava slobodu jer su ljudi iskusili da je žiot u strahu razarački. Ustav treba garantovati da će se svi ljudi tretirati isto, jer su doživjeli i doživljavaju šta čine obuzdavanje i isključenje. Da bi ustav to mogao ispuniti, on mora biti više nego akumulacija obećavanja i lijepih ideja.

Ustav mora prava utemeljiti i osigurati, kako bi se ta prava mogla i provesti.

Šta je pravo?

Kada je opčenito govor o “pravu”, pretežno se misli na zakone i pravne propise. Oni regulišu kako treba u određenim situacijama, kao na primjer u saobraćaju, postupati.

Oni određuju kako se može osnoviti poduzeće. Oni određuju šta će se desiti, kada neko drugu osobu povrijedi. Oni određuju šta policija, uprava i sudovi trebaju raditi.

Šta znači imati “jedno pravo”?

Kada se kaže da osoba ima jedno pravo (ili pravo na zahtjev), to znači da ima pravo zahtijevati nešto od druge osobe ili države. Pravo se od prava na zahtjev (kao npr.u želji ili molbi) razlikuje u više pogleda:

  • Prava su formalno određena, na primjer u ustavu ili u nekom zakonu
  • Na zakon se mora moći u određenoj formi pozivati
  • Pravo je uvijek povezano sa državom
  • Kada je zahtjev opravdan, on se može provesti.

Prava se moraju moći provesti

Uvijek kada govorimo o pravu, to znači kada pričamo o pravnim propisima ili pravima koja neko ima, to pravo čini da se može provesti. To znači da drugi ili država moraju akceptirati, da neko ima pravo na nešto i da nekom “nešto pripada”.

Ako se to pravo ne ispuni dobrovoljno, pravo se može u mnogo slučajeva i “na silu” sprovesti (npr. neko mora u zatvor ili nečija se plata plijeni).

Ali u svim tim slučajevima važi: Prava se ne mogu tek tako provesti. Zahtijevaju uvijek regulisan pravni postupak i o prisilju odlučuje sud ili neka državna ustanova (vidi tekst Kazne).

Niko ne smije drugom oduzeti pare ili neku stvar, samo zato što misli da ima pravo na to.

Niko ne smije drugom činiti nasilje ili nekog zatvoriti, samo zato što on misli da je u pravu.

Ne važi “zakon jačeg”, nego o pravima odlučuju školovane sudije u pravnom postupku i to na pravedan način.

Prava i veza

Pravni propisi i propisana prava u njemu uvijek regulišu veze između ljudi. Ako neko želi provesti pravo “na neki objekat”, kao npr. kuću, osoba ne vodi proces protiv kuće. On ili ona tvrde da imaju pravo prema drugoj osobi. Pravni propisi i prava trebaju uspostaviti sigurnost i biti orijentacija u odnosima između ljudi.

Oni fiksiraju, kako ljudi trebaju postupiti jedni prema drugima. Oni osiguravaju, da se možemo i kad kontaktiramo sa nama stranim osobama, osloniti jedni na druge.

Kada se neko poziva na svoje pravo, to može da znači da u ophođenju sa drugima nešto nije u redu. Može značiti da nije jasno po kojim pravilima se treba ponašati. Može da znači, da se prava druge osobe poriču.

Znači da nešto u vezi između dvije osobe nije u redu. Neko nešto nekom ne da i nastaje svađa koja se nemože rješiti.

Mnogo ljudi je zbog toga skeptično, kada neko zahtijeva “svoje pravo”.

Oni u tom slućaju misle, da neko želi samo provesti svoju volju, da ne može podnijeti poraz ili da traži svađu.

U Austriji u tom kontekstu postoji izreka “Nećemo mi trebati sudiju”.

Takođe je slučaj, da se ljudi pozivaju na “svoje pravo” ili da idu pred sud da bi drugom zadali strah.

Ali i tada “pravo” nije izvor nemira. Konflikti, svađe ili osjećaj, da je učinjena nepravda nastaju prvo. Prava su onda instrumenti, da se takvi konflikti učine vidljivim. Pravni postupci (npr. pred sudom) pružaju mogućnost da se svađa razjasni i odluka donese.

Pravo imati prava

Imati prava znači biti član pravnog društva, imati poštovanje i imati mogućnost da sam upravljaš životom. U modernoj državi pravo je osnova zajedničkog života. Ono reguliše međuljudske odnose koji ovdje žive (vidi tekst: Šta je ustav). Ko ima prava, može sudjelovati u tom zajedničkom životu. Mi kažemo da je osoba priznata kao “pravna osoba”.

Ko nema prava, često je isključen iz svega. Filozof Hannah Arendt, koja je dugo kao izbjeglica živjela bez državljanstva, rekla je da je prvo ljudsko pravo, imati prava. U Austriji je od 1811. godine određeno da: “Svaki čovjek ima urođena, za ljudski um shvatljiva prava i zato se treba smatrati kao osoba” (§16 ABGB).

Ista prava

Ravnopravnost znači da svi ljudi imaju prava, nije bitno da li je čovijek ili žena, dijete ili odrasla osoba, fizički ili psihički bolestan, odakle je ta osoba, u šta vjeruje, koju boju kože ili seksualnu usmjerenost ima. Pravo osigurava, tako kažemo, čast svakog čovjeka.

Niko ne treba biti samo zbog određenih karakteristika diskriminiran. Ravnopravnost ne znači, da se ne smiju praviti razlike između ljudi. Ravnopravnost zapravo osigurava da svi ljudi– koliko god oni bili različiti – imaju ista prava i da mogu svoju ličnost u slobodi razvijati.

Ravnopravnost takođe ne isključuje, da se u zakonima između ljudi i različitih grupa prave razlike. To samo smije biti, ako su razlike objektivno obrazložene.

Zato je i uvijek potrebno, da svako razmisli o svom stavu. Takođe je potrebno, razmisliti o tome šta je mjerilo i posebno koji je motiv za različitost ili jednakost ljudi. Pravo na ravnopravnost nekada i zahtjeva da se pojedini ljudi ili pojedine grupe posebno podpomažu.

Osnova moderne, demokratske pravne države (vidi tekst: Pravna država) je činjenica da svaka osoba ima ista prava. To se ne može u svakoj državi očekivati.

U njemačkom jeziku to se posebno vidi u riječi “Gleichberechtigung” (ravnopravnost). Kada se priča o “Gleiche Rechte” (ista prava), polazi se od toga da ta prava već postoje. Ali kada se priča o “Gleichberechtigung” (ravnopravnost), misli se i na pravo da se zaista ravnopravnost uspostavi.

U centru: svaki čovjek

Svaki čovjek ima jednaka prava. Kada govorimo o ravnopravnosti, tada stoji čovjek pojedinac u centru. To ne znači da porodica i srodništvo, vjerske zajednice ili grupe kojima ljudi pripadaju, postaju nebitne. Nijedan čovjek ne živi sam za sebe, pa zbog toga veza sa drugima ima veliko značenje za život jednog čovjeka i zajednički život svih. Da svaki čovjek ima prava znači da svaki čovjek ima pravo biti posmatran kao pojedinac te se i zahtjevi prema njemu moraju tako preispitati. Da čovjek ima svoja prava znači da on ili ona može ostvariti svoja prava, bez obzira na ono što njegova porodica ili zajednica misle o tome.

Dug put ka ravnopravnosti

Dugo vremena je bilo nezamišlivo da svi ljudi imaju pravo na jednakost i društveni/ekonomski život.  Danas se mnogima to pravo uskraćuje. Smatraju da određena obilježja po kojima se ljudi razlikuju (npr. spol, rasa, vjera, porijeklo itd.) i dalje odlučuju o statusu čovjeka u društvu i državi. U odnosu na obilježja koje čovjek ima, on može/ ne može raspolagati određenim pravima. I dalje se prave razlike zbog državljanstva (vidi tekst Republika).

Ovakav poredak u Evropi se stoljećima podrazumijevao. Mnogi su imali više prava, mogli su biti vlasnici zemlje ili obavljati administrativne poslove, no s druge strane mnogi ljudi nisu imali nikakva prava. Ovakva razlika među ljudima je posebno uočljiva jer u središtu kršćanskog vjerovanja (kojemu su tada ljudi većinom pripadali) stoji poruka da su svi ljudi po uzoru na boga stovreni. Po njihovoj vjeri bog susreće čovjeka u drugim ljudima i zbog toga kršćani i kršćanke se ne mogu razlikovati po porijeklu, bogatstvu ili položaju.

U 15.stoljeću učenjaci su počeli razmišljati o ovim razlikama. Dopustili su utjecaj ne samo bibliji već i starim filozofima, koji su pomatrali čovjeka i razmišljali o tome šta znači voditi dobar život itd. Ove učenjake nazivamo HUMANISTIMA (od lat. Homo-čovjek). Njihovo razmatranje je stajalo na putu dugog razvitka koje je imalo “tumačenje” kao  posljedicu. Zahvaljujući njemu preispitan je stari poredak sa mnogobrojnim razlikama i ljudima bez prava.

Mnogi pisci i filozofi su pokušali naći zajedničko objašnjenje (ne samo vjersko) za jednakost i slobodu svih ljudi. U sjevernoj Americi (današnje SAD), a zatim u Francuskoj se u kasnom 18.st. osigurava jednakost ljudi u pravima te da su slobodni. Ta jednakost nije bila uvjetovana vjerom već kroz ustave koje su pisali ljudi, kroz pravo. Od tada se mnogi zalažu za univerzalnu jednakost i dostojanstvo, dakle za cijeli svijet, kako bi se ojačala svijest u svim religijama i kulturama.

Pokušaji i protuudarci

To ne znači da je u ovim državama vladala jednakost i ravnopravnost. Postojala je težnja, ali su isprva samo određeni muškarci bili ravnopravni. U SAD je desetljećima trajao proces istrebljenja ropstva. Tek je 60-ih godina uklonjena pravna i stvarna nejednakost između bjelaca i crnaca. U mnogim zemljama taj proces je trajo sve dok nisu pripadnici većinske religije dobili ista prava u društvenom i ekonomskom životu (jevreji i jevrejke). Isto tako su se vodile duge i teške diskusije zbog jednakosti žena i muškaraca. U Švicarskoj su žene pravo glasanja dobile tek 1971.g. (u nekim dijelovima Švicarske ta procedura je trajala sve do 1990.g.). U Austriji je suprug imao pravo da odluči da li njegova supruga može raditi. Homoseksualci se sve do danas bore za jednako pravo na sklapanje braka.

Jednakost je uvijek dolazila i dolaziće u pitanje. I može, kao što historija Evrope u 20.st. pokazuje, brzo dovest do toga da ljudi zbog obilježja ostanu bez prava. Tako su 1933.g. jevreji i jevrejke prikazani kao štetočine, dolaskom nacionalista na vlast. Prvo su im oduzeta prava na poslovanje, a zatim dolazi do progona, istrebljenja i genocida. Ovaj razvoj događaja nije bio ograničen samo na Njemačku, desio se i u mnogim drugim dijelovima Evrope. Ova iskustva dovela su do toga da se završetkom 2.svj.rata i vladavine nacista, ljudska prava međunarodno zaštite.

U Evropi je osnovan Evropski sud za ljudska prava (Vidi tekst Austrija u Svijetu), usvojena je i Evropska konvencija o ljudskim pravima i slobodama (Vidi tekst Austrija u Svijetu). Oni garantuju da svaki čovjek ima jednaka prava pa čak i onda kada mu njegova domovina to uskraćuje. Sjećanje na holokaust, genocid nad 6 miliona Jevreja, progoni i ubijanje političkih neistomišljenika, invalida, homoseksualaca, Roma, kršćana i kršćanki, te Jehovinih svjedoka nije samo spomen na žrtvu.

Ono nije samo ni upozorenje koliko lošeg ljudi mogu učiniti. Ono je podsjetnik da svaki čovjek ima jednako dostojanstvo i prava, naš je zadatak da se suprostavimo svakome ko ova prava negira.

Ne samo u pravu

Historijsko iskustvo pokazuje da nije dovoljno da se ljudi samo u pravu kao jednaki posmatraju. Da bi pravo i zakoni bili djelotvorni, potrebno je da institucije, koje ih objavljuju zahtijevaju i inkorporiraju. Potrebno je ljude u njihovom svakodnevnom životu kao jednake posmatrati, zaštititi one koji su osjetljivi i puni postovanja prema razvoju, a koji su žrtve onih koji ih prikriveno diskriminiraju. Demokratija je u opasnosti od onog trenutka kada postoji ogromna socijalna i financijska nejednakost među ljudima ili kada ljudi postaju izbjeglice zbog suprotavljanja nepravednom pravnom poretku.

Alexis de Tocquielle je 1840.g. napisao da postoje samo 2 načina da se obezbijedi jednakost: “Pravo imaju ili svi građani, ili nijedan”. Tocqueville se zalagao u vremenu, kada su se stara religija i obićaji počeli mjenati, za ista prava. Za njega je bio naj važni zadatak, ideju prava spojiti sa ličnim interesima.